Kada se nakon detaljnih analiza i istraživanja utvrdi da je za jedan par najbolja opcija da krenu u postupak vantjelesne oplodnje kako bi radili na ostvarenju trudnoće, tada dolazi i do ispoljavanja raznih emocija kod oba partnera.
Anksioznost i uzbuđenje
Sasvim je u redu da se par osjeća uplašeno, tužno, poraženo, razočarano ali se može osjetiti i doza uzbuđenja i olakšanja. Osjećaj olakšanja se može osjetiti jer par zna šta se dešava i zna koji su naredni koraci i koja su realna očekivanja. Uzbuđenje se osjeća jer nam taj postupak predstavlja šansu da nam se ostvari najveći san a to je trudnoća. Na samom početku, par može da ispolji šok, nevjericu, osjećaj bespomoćnosti i vlastitih ograničenja.
Svakom paru se naglasi da nema garancije i niko ne može garantovati kako će žena reagovati na stimulaciju, da li će biti dovoljno folikula, jajnih ćelija, kakav je kvalitet jajnih ćelija i na kraju da li će se embrion primiti i da li će se ostvariti trudnoća.
Podatak da nema garancije kod parova može izazvati i osjećaj neizvjesnosti i gubitak kontrole. Sve što par radi u tom postupku ne zavisi mnogo od njih samih i to je nešto na šta ne mogu mnogo da utiču. Čak i kad su dobre jajne ćelije, kad se dobije odgovarajući broj kvalitetnih embriona to nam nije znak da će se ostvariti trudnoća i mi ne možemo bilo šta da uradimo. Upravo tu se i ogleda gubitak kontrole. Tada je potrebno da par i prihvati taj osjećaj, a posebno žena.
U samom postupku javlja se anksioznost (na pojavu anksioznosti dosta utiče osjećaj neizvjesnosti i gubitak kontrole), mijenja se slika o sebi, ugrožen je doživljaj sopstvene ženstvenosti/muževnosti, dolazi do promjene u partnerskim odnosima. Takođe, dolazi do pada samopoštovanja i samopuzdanja, povećava se napetost između partnera ali se mogu javiti i seksualni problemi.
Gubitak kontrole
Kod žena je posebno izražen osjećaj gubitka kontrole kao i osjećaj stida, krivice, osjećaj niže vrijednosti kao žene. Kod velikog broja žena i to generacijama unazad je usađeno uvjerenje da je jedna od važnijih uloga u njihovom životu da postane majka. Generacijama unazad žena je ta koja rađa, koja brine o djeci i domaćinstvu i ukoliko ne ostvari svoju glavnu ulogu (svoju usađenu ulogu od društva), svoju biološku ulogu i ona sebe posmatra kao da je iznevjerila sve što ona u svom ženskom rodu predstavlja. Svakako, podatak da je većinom „žena“ kriva kad parovi nemaju djecu, vjerovanje nametnuto od strane društva, dodatno doprinosi osjećaju niže vrijednosti i povećava se osjećaj krivice. Ta žena je stigmatizovana u društvu jer se njoj stavlja i veći pritisak da se ostvari kao majka u odnosu na muškarca da se ostvari kao otac.
Muškarci pate ali ne ispoljavaju emocije
Važno je napomenuti da, iako je žena više stigmatizovana u društvu i sebi nameće veći osjećaj krivice, i kod muškaraca postoje iste poteškoće. Razlika je u tomu što muškarci čak i svojoj partnerki rijetko izkazuju svoja osjećanja i to posebno ukoliko se ustanovi da postoje poteškoće i kod njih. Tad se muškarci osjećaju manje vrijednim i ne ispunjavaju, takođe, svoju glavnu biološku ulogu.
Moje lično mišljenje jeste da muškarci osjećaju i veću dozu stida upravo jer se u društvu u većoj mjeri ističe uloga žene u odnosu na muškarca. A dolazi i do smanjenog osjećaja muževnosti koji može dovesti do smanjene želje za seksualnim odnosima.
Kako da nastavimo dalje?
Kao što smo naveli, u toku samog postupka dolazi do raznih emocija od neprijatnih pa do prijatnih kad osjećamo i uzbuđenje, sreću, nadu, optimizam i upravo se tu ogleda taj rolerkoster emocija. Na samom početku osjećamo tugu, neizvjesnost, stid a kad dođe do embriotransfera dolazi do većeg osjećaja sreće, nade, uzbuđenosti. Ukoliko taj transfer ne uspije, ponovo se vraćamo na prvobitne emocije.
Smatram da je više nego važno da se u postupku vantjelesne oplodnje stavi veći fokus na mentalno zdravlje parova kako bi mogli da se lakše suoče sa raznim emocijama i da prebrode poteškoće sa kojima se suočavaju.
Psiholog je važan dio tima u samom postupku i sa psihologom parovi mogu raditi na prihvatanju svojih emocija, na jačanju sposobnosti suočavanja sa sterilitetom, redukciji potencijalnih konflikata između parova ali i na boljoj komunikaciji. Ključno je da žena osjeća slobodu da svom partneru kaže da osjeća stid, krivicu jer ne može da ostane trudna ali isto tako je važno da muškarac osjeća sigurnost da može svojoj partnerki iskazati da se osjeća kao da je „manje muško“, odnosno da osjeća da mu je ugrožena muževnost, ukoliko to osjeća.
Voljela bih da napomenem i da je bitno da se parovi zabavljaju u toku samog postupka. Da, prolazite kroz veoma stresan postupak, emocije variraju i možda vam i nije do toga da sad izađete u kino, na večeru, na ples, u šetnje ali nemojte dozvoliti da zaboravite i na one sitnice koje ste radili u svojoj vezi. Izvedite jedno drugo na večeru, pogledajte film, otiđite na koncert jer su to sitnice koje vam, jednim dijelom, mogu skrenuti pažnju od svega što se dešava a stavlja u fokus vaš odnos i ono što vas čini srećnim i samim tim dodatno osnažujete sebe i unosite više pozitivne energije u ovom postupku.
Osim što je važno da radi na komunikaciji između partnera potrebno je raditi na komunikaciji sa ljekarom. Često se dešava da par ne izrazi svoje nedoumice ljekaru, da imaju osjećaj kako ih ljekar brzo pregleda i da ne osjete empatiju od strane ljekara. U tom slučaju, paru je potrebno naglasiti da oni imaju pravo da zadrže ljekare i da im postave svako pitanje i svaku nedoumicu koju osjećaju u samom postupku. Parovima je od krucijalnog značaja da vjeruju svom ljekaru a to se može ostvariti samo kroz otvorenu komunikaciju.
Tražite pomoć, tražite savjete kako da prebrodite rolerkoster emocija i kako da sebe osnažite u ovom postupku. Tražite stručnu pomoć, podršku iz svog orkuženja koja može biti od osoba od povjerenja ili od udruženja osoba koji se muče sa istom problematikom.
Autor: Nataša Dragišić – magistar psihologije i edukant u sistemskoj porodičnoj psihoterapiji
Foto: Unsplash