Da li idete na psihoterapiju i zašto ne?
Od 2017. godine pokušavamo postati roditelji. Sada je početak 2022. Kada smo se upoznali znali smo da neće biti lako, jer smo oboje bili svjesni problema – njegova povreda kičme i moje maligno oboljenje. Kakav spoj, rekli su nam čak i u klinici za vantjelesnu oplodnju.
Bili smo spremni i na neuspjeh, na ono dobro poznato “nemoguće je”. Na sve smo se spremili. Ja se, izgleda, nisam spremila samo na uspjeh. I poslije četiri godine, sada kada konačno imamo nešto, odnosno dva embriona koja čekaju da se ugnijezde u mojoj materici, ja po prvi put paničim i nisam spremna.
Za četiri pune godine imala sam desetine urađenih ultrazvuk pregleda, popila sam kofer hormona i imala samo neuspješne stimulacije, praćenja i folikulometrije u prirodnom ciklusu. Niti jedna jedina jajna ćelija, ni punkcija čak, ni folikul koji raste. Ništa. Samo ciste, izostajući ciklusi i miom kao nagrada za strpljenje i istrajnost. Dvije muževe operacije testisa, dva stresa veća od svih mojih borbi za život. Za četiri godine nisam se razočarala, iznervirala ili zaplakala jer ne uspijevam. Prihvatala sam mirno i dobre i loše dane. Previše mirno, sada tek vidim. Moj stres je krenuo onog dana kada sam postigla prvi uspjeh.
Sve je krenulo informacijom da su mi u Solunu, u jednoj od grčkih klinika za vantjelesnu oplodnju našli adekvatnu donorku. Pa se nastavilo, 12 jajnih ćelija. 7 “normalnih”. Pet dana ICSI procedure. Iščekivanje, molitve, navijanje, buđenje i lijeganje sa razmišljanjem samo o tome šta se dešava u Solunu. Peti dan i velike vijesti: dva embriona. Moje razočarenje. Četiri godine ničega i razočarenje jer imamo samo dva embriona. Samo?! Odakle mi riječ samo? Odakle mi tolika nezahvalnost? Gordost? Glupost? Šta je to uopšte izašlo iz mene kada sam pomislila da imam SAMO dva embriona? Ugrizla bih samu sebe za misli, usne, jezik, srce, samo da više nikada ne izgovorim i ne pomislim da imam SAMO dva embriona. Jer u njima imam ČAK dva života.
Tada sam shvatila da je alarm uključen. Sve lampice gorile su i vrištale. Vrištalo je nešto unutar mene i govorilo da nisam dobro. Probala sam da se ošamarim samoprekorima, da se požalim drugima, da sabiram sve dobro i loše i vidim u kojoj prednosti sam. Ništa nije pomoglo. Onda sam sebi postavila pitanje sa početka teksta: da li ideš na psihoterapiju i zašto ne? I otišla sam.
Znate, nije lako biti jak. Kakvo otkriće, je li?! Dugo sam mislila da jeste, da se prosto rodite takvi, jaki, i da tokom života tu jačinu nosite kao savršeno skrojenu haljinu. Ali nije. U nekom trenutku se slomite, slomi se i hrabrost i volja i sve što vas je drži dok prolazite trnovitim stazama života. A ja sam naivno mislila da mi je srce otporno na svaki trn koji se zabio u njega.
Znate, u redu je i potražiti pomoć. Stručnu. I bilo koju drugu.
U redu je i biti frustriran jer mjesecima i godinama radite vrijedno i teško za nešto na šta ne možete uticati. A sudbinsko je.
U redu je i ljutiti se. Na doktore, partnera, cijeli svijet.
U redu je i osjećati se krivim, na sekund ili dva. I naći opravdanje za sebe.
Sve je u redu. Osim da godinama u sebi skupljate bol i težinu. I da ih, kada kulminiraju, istresete na sebe. Ne zaboravite nikada da vaše tijelo i vaše misli trebaju biti sigurna luka jednom malom čudu medicine zvanom embrion, čudu u kom se sklupčao novi život. Ne zaboravite da je embriotransfer prvi dan vaše trudnoće. Zar to nije, samo po sebi, već dovoljno veliko čudo?!
I ne, ne krivite sebe ako sve ovo ne možete da posložite u mislima i srcu. Sasvim je normalno da ne možete. Zaboga, stvarate novi život,!
I ako je neko propustio da vam kaže, kao što su meni propustili reći, da je psihoterapija za proceduru vantjelesne oplodnje bitna isto kao i odlazak endokrinologu, hematologu, ginekologu, onda molim vas učite na mojim greškama. Ne budite kao žena koja je s lakoćom preživjela rak koji nije trebala da preživi a slomio je strah od neizvjesnosti koju nosi embriotransfer.
Neka vam novogodišnja odluka bude da prije svojih hormona i kilograma poradite na svojim mislima i emocijama.