Skip to content
Partner i vi ste odlučili da želite raditi na djetetu i želite da imate svoje malo klupko sreće. Vjerujete da je sad najbolje vrijeme da svoju sreću uvećate i da proširite svoju zajednicu sa djetetom.
U tom trenutku ste uzbuđeni, presrećni, puni nade i optimizma i sigurni ste da nećete imati bilo kojih poteškoća da svoju želju i ostvarite. Nećete imati poteškoća upravo jer znate da zaslužujete da vam se ta želja ostvari. Znate da ćete biti najbolja mama na svijetu i najbolji otac na svijetu.
Vrijeme prolazi…
Prošlo je nekoliko mjeseci…
Prošla je godina dana a vaše klupko sreće još uvijek nije tu.
Povjerili ste se svojim bliskim osobama i od njih ste tražili podršku jer su to osobe koje su uvijek bile uz vas. To su vaši roditelji, to su vaše najbolje prijateljice. Svi vam kažu da ste mladi i da još sačekate i da će dijete doći kad treba da dođe. Potrebno je da se „samo opustite“ i da „ne razmišljate“ o trudnoći. Duboko u sebi osjećate da vam ne odgovaraju te izjave i da bi trebalo da nešto poduzmete ali ne nalazite na veći i značajniji vid podrške pa odlučite i da ignorišete svoja osjećanja (određeni period) i da sačekate. Možda je i potrebno da prođe određeni vremenski period i dijete će doći. Sa svojim partnerom niste pričali jer mislite da bi trebali da pronađete sami određeno rješenje.
Vrijeme ponovo prolazi…
Prošlo je još nekoliko mjeseci a niste ostali u drugom stanju.
U vama se vrti nekoliko misli:
„Možda sam suviše opterećena oko toga i trebam se opustiti?“
„Možda bih trebala da istražim detaljnije kako se računaju plodni dani?“
„Šta je to što ja radim pogrešno?“
„Šta bih sve trebalo da ja uradim i da to promijenim, da li je potrebno da uradim određene nalaze?“
„Zašto ne mogu postati majka? Zašto se ovo samo meni dešava?“
„Sigurno je neki problem u meni jer ja kao žensko trebam biti sposobna da ostvarim trudnoću, a i uostalom, uvijek je u ženi neki problem!“
„Tužna sam, boli me činjenica jer još nisam ostala trudna ali nemam sa kim da razgovaram. Strah me i da podijelim svoje misli sa suprugom jer se bojim kako će i on reagovati.“
Ono što primjetimo u mislima ove žene jeste da je izgubljena, nije sigurna koji je prvi korak, sebe okrivljuje i strah je i da podijeli svoje misli sa najvažnijom osobom a to je njezin partner.
U ženama je duboko usađeno uvjerenje da je njihova biološka ali i životna uloga da ostvare trudnoću i da su vrijedne onoliko koliko su dobre majke. Da, sad nam je i pored uloge majke nametnuta uloga da moramo biti savršene majke, domaćice ali i da budemo odlične u poslovnom svijetu. Ukoliko se ne ostvarimo kao majke, ukoliko imamo bilo koje poteškoće da ostvarimo trudnoću, samim tim ne ispunjavamo našu osnovu ulogu i krivica je veća.
Isto tako, u našoj sredini ali i u prošlosti našeg naroda, naroda cijelog svijeta, ukoliko žena ne ostvari trudnoću sigurno je problem u njoj. Nametnuto nam je mišljenje sredine gdje muškarci nemaju poteškoće sa plodnošću već je to do žena, do njihovih hormona, njihovih jajnika. Naravno, ovom mišljenju ne pomaže i podatak da je žena ta koja treba da uradi više analiza i žena je ta koja „nosi“ bebu u stomaku jer nam se dodatno nameće osjećaj krivice.
Shvatili ste da više ne možete sami i da bi vam trebala pomoć i sad se pitate šta je potrebno da uradimo kad smo u ovoj situaciji, kad ne možemo da ostvarimo trudnoću jednostavno kao što smo mislili da je to moguće, koji su koraci potrebni?
Prvi korak jeste da ne okrivljujemo sebe! Nismo mi krivi ako imamo poteškoće da ostvarimo trudnoću. Ne treba da sebi namećete osjećaj krivice i potrebno je raditi na tome da se toga oslobodite jer prekidate mišljenje koje je generacijama prisutno u vašoj sredini.
Drugi korak jeste da otvoreno razgovarate i sa partnerom. Slobodno partneru recite sve svoje brige i nedoumice, recite mu kako se osjećate. Čak i ako mislite da je vaša krivica (a znamo da nije, niko nije kriv), recite mu i ako vas je strah da ne ispunjavate svoju biološku odluku. Slobodno se i rasplačite pred njim ukoliko osjećate da vam je to potrebno. Vaš partner je zajedno u ovoj priči sa vama. On je, takođe, budući roditelj i onm takođe, treba da učestvuje zajedno sa vama u ovom procesu. Jedno drugom ste oslonac!
Treći korak, a i jedan od važnijih koraka, jeste da potražite stručnu pomoć. Pogledajte koje klinike su vam dostupne, razgovarajte otvoreno sa svojim ginekologom i tražite od ginekologa savjet i posvećenost. Imate pravo da jasno izrazite svoje potrebe kod svog ginekologa i da tražite svoje vrijeme. Potražite podršku u raznim Udruženjima ljudi koji prolaze kroz istu borbu kao i vi.
Ono što je najvažnije jeste da sebi osvijestite kako je svaka emocija koju osjećate validna i u redu je da je iskažete. U redu je da se osjećate poraženo, uplašeno, razočarano, u redu je da ste u neizvjesnosti i da niste sigurne kako da krenete dalje. U redu je da imate i 1000 misli u jednom danu i nemojte dozvoliti da vam bilo koja osoba uguši ta osjećanja i da pomislite kako nemate pravo da se brinete i da ne čekate onoliko koliko bi vam bliska osoba predložila. U redu je i da ne čekate dugo i da potražite pomoć čak i nakon šest mjeseci ukoliko ne ostvarite trudnoću.
U redu je da slušate sebe, svoje tijelo, svoje misli i da djelujete u skladu sa tim. U redu je i da razgovarate javno (pred svojom porodicom, prijateljima…) o svojim poteškoćama ukoliko osjećate potrebu za tim jer i ne treba da osjećate stid ako imate poteškoće sa ostvarenjem trudnoće.
Autor: Nataša Dragišić – magistar psihologije i edukant u sistemskoj porodičnoj psihoterapiji